Svi znamo šta je prva pomoć u zdravstvu ili u svakodnevnom životu, kada se npr. neko povrijedi. To je pomoć koju ce unesrećenoj osobi pružiti profesionalna osoba (liječnik, med.sestra), neka druga osoba koja nije zdravstveni radnik ili će sama osoba pronaći način da sebi pomogne. Psihološla prva pomoć znači pružanje psihološe pomoci osobi u nevolji,osobi pred nerješivim problemom ili bolnim gubitkom.U normalnim životnim prilikama večina ljudi je u stanju da se nosi sa životnim nedaćama i problemima bez pomoci profesionalnih osoba,najcešce uz pomoc bližnjih osoba. Danas smo svakodnevno izloženi neočekivanim događajima koji na neki način narušavaju unutrašnju ravnotežu (napad kriminalaca,problemi na poslu,finansijski problemi,bolest ,ratna dejstva i sl). Poseban problem predstavljaju ranije nerazrješene traume i konflikti koji se u novoj stresnoj situaciji aktiviraju. Stres izazvan novonastalom situacijom djeluje na naša osjećanja, mišljenja, ponašanja i tjelesne procese. Psihološka prva pomoć može se definisati kao podrška, utjeha i razumjevanje koje nam pruži neko drugi ili kao niz akcija koje sami sebi poduzimamo kako bismo se suočili sa svojom nevoljom. Umjesto akcija to mogu biti misli i upute, koje sami sebi ponavljamo kako bismo se smirili ili prikladnije suočili sa situacijom u kojoj se nalazimo.
Kako konkretno možemo pomoći sebi i drugima – važno je najprije smanjiti intenzitet vlastitih osjećanja, straha, tjeskobe, tuge, ne dozvoliti da prerastu u paniku ili depresiju; potrebno je samog sebe umirivati na načine koje su osobi najbliže; ako je osoba u mogućnosti korisno je potražiti psihološku,medicinsku i farmakološku podršku;
-dobro je uvjeravati sebe i druge da će sve proći, da samo treba izdržati; -misliti pozitivno ne na ono što je izgubljeno ili propalo, već na ono što nam je ostalo, čak i ako je to samo život to je nešto najvrjednije jer je neponovljivo (primjer kada usljed nesreće porodica ostane bez fizičke sigurnosti ono što imaju jesu oni sami ili kada se nakon gubitka bliske osobe fokusiramo na ono što nam je ostalo vrijedno da se borimo za svoj život); -nastojati podjeliti strah s nekim drugim, s kim ćemo se moći uzajamno hrabriti i bodriti, a ne plašiti; ne treba širiti glasine koje mogu dadatno izazvati nelagodu, već se usmjeriti na pozitivne primjere; -usmjeriti se na „svijetle primjere“ kojih ima svuda oko nas; hiljade ljudi svakodnevno trpi velike probleme ali uz snagu duha i pozitivne stavove idu naprijed; -treba se pripremiti za ono što dolazi bilo da je u pitanju veća ljudska katastrofa ili neki manji problemi; primjer bolesti koju osoba dobije,da bi olakšala novonastalu situaciju treba da se što više informiše i razmjeni iskustva sa osobama koje su to prošle ili primjer velikih ljudskih gubitaka gdje potrebno napraviti jedan strateški plan kako pomoći tim osobama i budučim generacijama koje nose velike traume (primjeri ratnih stradanja); -na kraju trebamo misliti da uvijek kada ne možemo kontrolisati ono što se oko nas događa ili što nam neko želi uraditi, ali da i tada postoji kontrola koja jeste u našim rukama, a to je kontrola vlastitog doživljavanja i ponašanja, takodjer duhovna energija predstavlja veliki resurs u teškim situacijama koji može dovesti potrebni i neophodan mir u naša srca.
